Hypothetice {Ruris Idyllium}
Imam 16. godina. Završio sam d**gi razred hemijske škole, smjer za frizera. Uspjeh: vrlodobar. Ne smijem biti nezadovoljan, jer veoma malo vremena provodim uz knjigu. Volim poziv koji sam izabrao, te sam iz tog razloga i prihvatio prijedlog moje razrednice da, ako budem u mogućnosti, preko raspusta volonterski radim, te usavršim moći makaza. Po tom pitanju, moja Dajnica, koja me neizrecivo voli, izašla mi je u susret. Mene je, kao pedantnog, vrijednog i veoma predanog, preporučila frizerki iz svog mjesta, inače jednoj od dvije, koja ima svoj frizerski salom, u selu u kojem ću da provedem narednih mjeseca i/ili više dana. Iste sedmice, u petak poslijepodne, autobusom sa se zaputio ka željenoj destinaciji.
Visok sam 1.75cm. Moja kilaža je ispod normale, usporedim li je sa mojom visinom. Tamno plave, ravne kose koja se spušta preko ušiju, do brade. Kod kuće, vezao sam je u rep, onoliko koliko bih mogao, dok sam je, prilikom izlaska vani, puštao da slobodno prekirva moje blijedo, djetinjasto lice. Karakterno sam relativno slobodan, iako sam po prirodi, kako to d**gi kažu, veoma stidan. Izgled nevinog dječaka savršeno mi je odgovarao. Crte lica formirale su na oko nježno, ženstveno lice, koje sam svakodnevno, kozmetički njegovao. Što se tiče mog oblačenja, nije odavalo moje neznanje o modi, ali sam ipak trudio se lijepo izgledati. Sada kad su ljetni dani, volim nositi uske šorceve, najčešće od teksasa, koje sam kupio ili sam od starih pantalona napravio. Gore, na gornjem dijelu tijela, imam naviku nositi sportske potkošulje, malo komotnije i lažernije. Kao i grudi, vitke noge sam depilirao, te sam uživao isticati ih. Na nogama, najčešće imam duboke Converse starke. Na samome kraju, vjerujem da je bitno naglasiti i moje nekontrolisano, vjerovatno urođeno, ali ne tako izražajno, ženstveno ponašanje.
Dajnica je uživala dok sam bio u njenoj okolini. Sama, sa mlađim sinom, mojim rođakom, živi u ogromnom kući. Veoma lijena žena, koja po cijele dane izležava se. Iz tog razloga mene voli, jer ja volim raditi ženske poslove. Nisam se protivio, uredno me nagradi, ali i na kraju svakog dana pruži mi to zadovoljstvo da se poigravam sa njenom gustom, do ramena plavom kosom. U ponedjeljak sam trebao otići u salon, ne tako daleko od kuće, te upoznati se sa gospođom, ali i sa obavezama koje mene kao amatera u frizerskom svijetu, čekaju u njenom salonu. U subotu veče, već sam dobio novi zadatak. Sutra, u nedjelju u podne odvesti malog rođaka u džamiju, u mejfet. Nerado sam pristao.
U nedjelju sam ustao prije devet. Sa Dajnicom sam ispijao gorku, crnu kafu, do smo slušali i gledali DM televiziju. U međuvremenu, rođak je ustao, te nakon doručka počeo se spremati za mejtef. Sudeći po njegovom veselom ponašanju, zaključio sam da on voli ići u mejtef. Lično, gajim averziju prema religiji, ali i svima i svemu što prijeti mojoj slobodi. Spremio sam se. Ne mnogo, ali sam ipak volio ono što sam u ogledalu vidio. Kratki, za dva broja manji, pamučni šorc maslinasto zelene boje, obukao sam nepromišljeno. Gore, obukao sam kariranu košulju tik uz moje mršavo, mirišljavo tijelo. Na noge, navukao sam sandale, te držeći malom rođaka za ruku, krenuo u pravcu mejtefa. Udaljen cca pet minuta normalnog hoda od kuće, pred mejtef smo došli 15-tak minuta ranije. Navika. Nenormalno brzo hoda kada sam u gradu. Čkali smo Hodžu, dok su ostala djeca, sama ili sa pratnjom, pristizala ispred džamije. Neki od roditelja, većinom tate, gledali su me s prezirom u njihovim očima. Znao sam razlog tome, ali me nije mnogo pogađao.
Hodža je kasnio nekih sedam minuta, ali svojom ljubaznošću, ali i ugledom koji je izgradio tokom svih ovih godina, izmamio je osmijehe svih prisutnih. Bio sam pristojan, kolektiva radi, te postao nakratko dio društvenog protokola. Kao i u očima roditelja, i u očima visokog, markantnog, na oko privlačnog Hodže, osjećaj čuđenja bio je evidentan, dok je svojom grubom stisao moju nježnu ruku. Lagano se naklonio, te sporim hodom ušao u džamiju. Zajedno sa djecom, pozvani smo da prisustvujemo uvodnom predavanju. Nevjerovatno dosadno! Nisam mogao niti želio kriti iritantnu monotonost situacije. Nakon predavanja koje je trajalo 20-tak minuta, Hodža je učenicima dijelio, vjerovatno obaveznu 'mejtefsku' literaturu. Dok je malom rođaku pružao knjigu, Hodža mi se obratio niskim tonom, pitajući me: "Brate, hoćeš li odvojiti minut-dva?". Brate! Pomislih u sebi. Ovo se ne dešava! "Naravno" - odgovorio sam, iako sam jedva čekao preći preko praga na svježu havu. Stajao sam metar-dva od izlaznih vrata, dok se on rutinski pozdravljao sa roditeljima i njihovom djecom. Prekrstio sam ruke, i nervozno čekao... Kada je i zadnji roditelj napustio prohladnu, enormnu prostoriju džamije, Hodža mi je prišao. U rukama je držao misbahu, u našem narodu poznatije kao tespih. Ne znam kako je uspijevao, ali svojim debelim prstima ni jednu kuglicu na tespihu nije preskočio. Počeo je: "Brate, ne znam da li znaš, da li si upoznat, naučen, ali moja dužnost je da te upozorim. Ući u božju kući, obučen neprimjereno, kao ti sada, nije prihvatljivo. Razumijem te, mladi si, ali bih te zamolio da sljedeći put, ako budeš i dolazio, obuci nešto prikladnije. Nešto što će prekriti tvoje, u ovom slučaju nago tijelo." Kao zainteresovan za ono što mi priča, potvrdno sam klimao glavom, i dalje ne vjerujući da mi se, po d**gi put obratio sa 'brate'. Na licu mu je bio kiseo osmijeh, dok se rukovao sa mnom, lijevu ruku spuštajući na moje rame, hodajući u pravcu izlaznih vrata. Bio sam ljut, ali ne i pametan. Dok sam obuvao sandale, mali rođak pozdravio je Hodžu, da bi on uzvratio: "Allahimanet djeco!". U povratku kući, bio sam primoran slušati euforičnog malog rođaka, koji svoje oduševljenje mejtefom, božjom kućom i samim Hodžom, nije krio ni onda kada sam ga zamolio da to ne čini.
Na moju radost, u povratku sam bio daleko hitriji. Ne znam. Nisam osjećao krivicu, ali sam bio veoma ljut na Hodžu, i njegov očinski pristup našoj komunikaciji. Opet, s d**ge strane, bio sam ljut na sebe što sam nijemo slušao njegov ders, ne odgovarajući mu ništa. Taman što sam prešao kućni prak, čuo sam glas moje Dajnice: "Ljubavi, dobro je da si došao. Odnesi ovu tacnu sa kafom u novu kuću. Radnici je nisu od jutros pili. Vrati se po mlijeko, evo grije se. Ja ću, svima nama spremiti ručak". Opreznim koracima, tacnu sam nosio preko ploče, do nove kuće. Dok sam se penjao uz stepenice, do d**gog sprata, jedan od glasova učinio mi se poznatim, te mi se istog momenta raspoloženje popravilo. Bio je to tri godine mlađi Brat moje Dajnice, u društvu meni nepoznatog, starijeg muškarca, koji baš i nije bio prijateljski naklonjen. Tacnu sa kafom spustio sam na komad siporeksa i obojici nasuo po fildžan. Sjeo sam na nisku stolicu, prekrstio svoje mršave noge, jednu preko d**ge. Prišao je, naklonio se i desnom rukom sa tacne podigao svoj fildžan sa kafom. Približio se, na samo nekoliko centimetara od mene. Lijevu ruku spustio je na moju glavu, lagano mjresći moju kosu, te upitao: "Ne voliš nas više? Nemate da nam dođeš." Samo sam se nasmijao, grijući šake pod svojom guzom. Promaha, ali i hladnoća izbijala je iz zidova. Muškarac koji je malterisao unutrašnjost budućeg toaleta, bez mnogo priče, pridružio se ispijanju kafe sa Bratom. Ustao sam, spreman da krenem... Dok sam se približavao stepenicama, zaustavio me je: "Hej, momak! Čekaj!". Okrenuo sam se. Brat mi je išao u susret. "Hoćeš skoknuti do piljarnice i kupiti nam po dva tuzlanska piva?" - sa osmijehom na licu pitao me je. "Hoću, naravno" - odgovorio sam, novac uzimajući iz njegove ruke. "Kusur ostavi sebi" - reče, i desnim okom namigujući mi.
Brat moje dajnice ima približno 35. godina. Iza sebe ima jedan neuspjeli brak, iz kojeg ima jednog sina, kojeg viđa dva puta sedmično. Nekoliko veza, koje su završavale, prije nego li su i počinjale. Crn muškarac, zapuštene brade i čvrstog stiska istrošene od posla, ruke. Tjelesna konstrukcija upravo je onakva kakvu imaju muškarci, koji većinu svog života rade, teške ili manje teške fizičke poslove. Rezultat toga vidio se upravo na mišićima njegove ruke. Na desnoj ruci, blizu ramena, ima tetovažu asimetričnih, meni nepoznatih crta.
Krajem prošle zime, On i ja imali smo kratki, diskretni fizički kontakt. Prilikom vožnje liftom, sa Dajnicom i malim rođakom, do mog stana, On je stajao upravo iza mene. Dok je Dajnica pokušavala otkloniti strah od lifta sa malog rođaka, Brat je, tačno pet puta, naprijed-nazad svojim donjim dijelom tijela, mazio svoju kitu o moju guzu. Svidjelo mi se to, te sam nečujno svoju guzu namjestio u njemu pristupačniju poziciju, u nadi da će nastaviti. Ali, nije...
Tog muškarca, koji me dočekao i ispratio nježnim osmijehom, ostavio sam na d**gom spratu nove kuće, u plavom radnom kombinezonu, ispod koje je nosio bijelu, od znoja mokru, potkošulju. "Dajnica, odoh do radnje da kupim pivo za radnike. Brzo ću" - rekao sam prodornim glasom, dok sam već bio na pola puta do izlaza iz raskošne avlije. Uspio sam čuti dajnicu: "Mlijeko! Nisi im odnio mlijeko!".
Visok sam 1.75cm. Moja kilaža je ispod normale, usporedim li je sa mojom visinom. Tamno plave, ravne kose koja se spušta preko ušiju, do brade. Kod kuće, vezao sam je u rep, onoliko koliko bih mogao, dok sam je, prilikom izlaska vani, puštao da slobodno prekirva moje blijedo, djetinjasto lice. Karakterno sam relativno slobodan, iako sam po prirodi, kako to d**gi kažu, veoma stidan. Izgled nevinog dječaka savršeno mi je odgovarao. Crte lica formirale su na oko nježno, ženstveno lice, koje sam svakodnevno, kozmetički njegovao. Što se tiče mog oblačenja, nije odavalo moje neznanje o modi, ali sam ipak trudio se lijepo izgledati. Sada kad su ljetni dani, volim nositi uske šorceve, najčešće od teksasa, koje sam kupio ili sam od starih pantalona napravio. Gore, na gornjem dijelu tijela, imam naviku nositi sportske potkošulje, malo komotnije i lažernije. Kao i grudi, vitke noge sam depilirao, te sam uživao isticati ih. Na nogama, najčešće imam duboke Converse starke. Na samome kraju, vjerujem da je bitno naglasiti i moje nekontrolisano, vjerovatno urođeno, ali ne tako izražajno, ženstveno ponašanje.
Dajnica je uživala dok sam bio u njenoj okolini. Sama, sa mlađim sinom, mojim rođakom, živi u ogromnom kući. Veoma lijena žena, koja po cijele dane izležava se. Iz tog razloga mene voli, jer ja volim raditi ženske poslove. Nisam se protivio, uredno me nagradi, ali i na kraju svakog dana pruži mi to zadovoljstvo da se poigravam sa njenom gustom, do ramena plavom kosom. U ponedjeljak sam trebao otići u salon, ne tako daleko od kuće, te upoznati se sa gospođom, ali i sa obavezama koje mene kao amatera u frizerskom svijetu, čekaju u njenom salonu. U subotu veče, već sam dobio novi zadatak. Sutra, u nedjelju u podne odvesti malog rođaka u džamiju, u mejfet. Nerado sam pristao.
U nedjelju sam ustao prije devet. Sa Dajnicom sam ispijao gorku, crnu kafu, do smo slušali i gledali DM televiziju. U međuvremenu, rođak je ustao, te nakon doručka počeo se spremati za mejtef. Sudeći po njegovom veselom ponašanju, zaključio sam da on voli ići u mejtef. Lično, gajim averziju prema religiji, ali i svima i svemu što prijeti mojoj slobodi. Spremio sam se. Ne mnogo, ali sam ipak volio ono što sam u ogledalu vidio. Kratki, za dva broja manji, pamučni šorc maslinasto zelene boje, obukao sam nepromišljeno. Gore, obukao sam kariranu košulju tik uz moje mršavo, mirišljavo tijelo. Na noge, navukao sam sandale, te držeći malom rođaka za ruku, krenuo u pravcu mejtefa. Udaljen cca pet minuta normalnog hoda od kuće, pred mejtef smo došli 15-tak minuta ranije. Navika. Nenormalno brzo hoda kada sam u gradu. Čkali smo Hodžu, dok su ostala djeca, sama ili sa pratnjom, pristizala ispred džamije. Neki od roditelja, većinom tate, gledali su me s prezirom u njihovim očima. Znao sam razlog tome, ali me nije mnogo pogađao.
Hodža je kasnio nekih sedam minuta, ali svojom ljubaznošću, ali i ugledom koji je izgradio tokom svih ovih godina, izmamio je osmijehe svih prisutnih. Bio sam pristojan, kolektiva radi, te postao nakratko dio društvenog protokola. Kao i u očima roditelja, i u očima visokog, markantnog, na oko privlačnog Hodže, osjećaj čuđenja bio je evidentan, dok je svojom grubom stisao moju nježnu ruku. Lagano se naklonio, te sporim hodom ušao u džamiju. Zajedno sa djecom, pozvani smo da prisustvujemo uvodnom predavanju. Nevjerovatno dosadno! Nisam mogao niti želio kriti iritantnu monotonost situacije. Nakon predavanja koje je trajalo 20-tak minuta, Hodža je učenicima dijelio, vjerovatno obaveznu 'mejtefsku' literaturu. Dok je malom rođaku pružao knjigu, Hodža mi se obratio niskim tonom, pitajući me: "Brate, hoćeš li odvojiti minut-dva?". Brate! Pomislih u sebi. Ovo se ne dešava! "Naravno" - odgovorio sam, iako sam jedva čekao preći preko praga na svježu havu. Stajao sam metar-dva od izlaznih vrata, dok se on rutinski pozdravljao sa roditeljima i njihovom djecom. Prekrstio sam ruke, i nervozno čekao... Kada je i zadnji roditelj napustio prohladnu, enormnu prostoriju džamije, Hodža mi je prišao. U rukama je držao misbahu, u našem narodu poznatije kao tespih. Ne znam kako je uspijevao, ali svojim debelim prstima ni jednu kuglicu na tespihu nije preskočio. Počeo je: "Brate, ne znam da li znaš, da li si upoznat, naučen, ali moja dužnost je da te upozorim. Ući u božju kući, obučen neprimjereno, kao ti sada, nije prihvatljivo. Razumijem te, mladi si, ali bih te zamolio da sljedeći put, ako budeš i dolazio, obuci nešto prikladnije. Nešto što će prekriti tvoje, u ovom slučaju nago tijelo." Kao zainteresovan za ono što mi priča, potvrdno sam klimao glavom, i dalje ne vjerujući da mi se, po d**gi put obratio sa 'brate'. Na licu mu je bio kiseo osmijeh, dok se rukovao sa mnom, lijevu ruku spuštajući na moje rame, hodajući u pravcu izlaznih vrata. Bio sam ljut, ali ne i pametan. Dok sam obuvao sandale, mali rođak pozdravio je Hodžu, da bi on uzvratio: "Allahimanet djeco!". U povratku kući, bio sam primoran slušati euforičnog malog rođaka, koji svoje oduševljenje mejtefom, božjom kućom i samim Hodžom, nije krio ni onda kada sam ga zamolio da to ne čini.
Na moju radost, u povratku sam bio daleko hitriji. Ne znam. Nisam osjećao krivicu, ali sam bio veoma ljut na Hodžu, i njegov očinski pristup našoj komunikaciji. Opet, s d**ge strane, bio sam ljut na sebe što sam nijemo slušao njegov ders, ne odgovarajući mu ništa. Taman što sam prešao kućni prak, čuo sam glas moje Dajnice: "Ljubavi, dobro je da si došao. Odnesi ovu tacnu sa kafom u novu kuću. Radnici je nisu od jutros pili. Vrati se po mlijeko, evo grije se. Ja ću, svima nama spremiti ručak". Opreznim koracima, tacnu sam nosio preko ploče, do nove kuće. Dok sam se penjao uz stepenice, do d**gog sprata, jedan od glasova učinio mi se poznatim, te mi se istog momenta raspoloženje popravilo. Bio je to tri godine mlađi Brat moje Dajnice, u društvu meni nepoznatog, starijeg muškarca, koji baš i nije bio prijateljski naklonjen. Tacnu sa kafom spustio sam na komad siporeksa i obojici nasuo po fildžan. Sjeo sam na nisku stolicu, prekrstio svoje mršave noge, jednu preko d**ge. Prišao je, naklonio se i desnom rukom sa tacne podigao svoj fildžan sa kafom. Približio se, na samo nekoliko centimetara od mene. Lijevu ruku spustio je na moju glavu, lagano mjresći moju kosu, te upitao: "Ne voliš nas više? Nemate da nam dođeš." Samo sam se nasmijao, grijući šake pod svojom guzom. Promaha, ali i hladnoća izbijala je iz zidova. Muškarac koji je malterisao unutrašnjost budućeg toaleta, bez mnogo priče, pridružio se ispijanju kafe sa Bratom. Ustao sam, spreman da krenem... Dok sam se približavao stepenicama, zaustavio me je: "Hej, momak! Čekaj!". Okrenuo sam se. Brat mi je išao u susret. "Hoćeš skoknuti do piljarnice i kupiti nam po dva tuzlanska piva?" - sa osmijehom na licu pitao me je. "Hoću, naravno" - odgovorio sam, novac uzimajući iz njegove ruke. "Kusur ostavi sebi" - reče, i desnim okom namigujući mi.
Brat moje dajnice ima približno 35. godina. Iza sebe ima jedan neuspjeli brak, iz kojeg ima jednog sina, kojeg viđa dva puta sedmično. Nekoliko veza, koje su završavale, prije nego li su i počinjale. Crn muškarac, zapuštene brade i čvrstog stiska istrošene od posla, ruke. Tjelesna konstrukcija upravo je onakva kakvu imaju muškarci, koji većinu svog života rade, teške ili manje teške fizičke poslove. Rezultat toga vidio se upravo na mišićima njegove ruke. Na desnoj ruci, blizu ramena, ima tetovažu asimetričnih, meni nepoznatih crta.
Krajem prošle zime, On i ja imali smo kratki, diskretni fizički kontakt. Prilikom vožnje liftom, sa Dajnicom i malim rođakom, do mog stana, On je stajao upravo iza mene. Dok je Dajnica pokušavala otkloniti strah od lifta sa malog rođaka, Brat je, tačno pet puta, naprijed-nazad svojim donjim dijelom tijela, mazio svoju kitu o moju guzu. Svidjelo mi se to, te sam nečujno svoju guzu namjestio u njemu pristupačniju poziciju, u nadi da će nastaviti. Ali, nije...
Tog muškarca, koji me dočekao i ispratio nježnim osmijehom, ostavio sam na d**gom spratu nove kuće, u plavom radnom kombinezonu, ispod koje je nosio bijelu, od znoja mokru, potkošulju. "Dajnica, odoh do radnje da kupim pivo za radnike. Brzo ću" - rekao sam prodornim glasom, dok sam već bio na pola puta do izlaza iz raskošne avlije. Uspio sam čuti dajnicu: "Mlijeko! Nisi im odnio mlijeko!".
9 years ago
